Ovo nije zbogom

Han Kang iznimna je spisateljica čije riječi osvajaju nježnošću i poetičnošću. Njezine rečenice teku poput rijeke i nose dubinu osjećaja pred kojima je teško ostati ravnodušan. Već me na prvim stranicama romana Ovo nije zbogom usisala u svoju priču i povela u svijet u kojem se neprestano isprepliću prošlost i sadašnjost, sjećanje i zaborav, san i stvarnost. Jedna je to od onih knjiga koje vas osvoje od samoga početka i ne dopuštaju da ih odložite. Pročitala sam je u jednom dahu a osjećaji koje je probudila još se uvijek kovitlaju u meni. Jednako sam se osjećala i nakon čitanja prethodnoga romana ove autorice. Njezino pisanje, za mene posjeduje posebnu snagu. Ono je nježno i poetično, duboko i potresno a riječi ne ostaju zarobljene između korica, nego se uvlače pod kožu, bude misli i osjećaje te nastavljaju živjeti dugo nakon što su pročitane posljednje rečenice.

U središtu priče su dvije prijateljice, Inseon i Kyungha, čije se sudbine povezuju s traumatičnim događajima iz korejske povijesti. Kroz njihovu priču otvara se prostor za suočavanje s onim što je dugo bilo potiskivano, prešućivano ili ostavljeno na rubu pamćenja. Znamo da prošlost nikada ne ostaje posve iza nas. Ona živi u obiteljskim pričama koje se prenose s generacije na generaciju, u naslijeđenoj boli, u prešućivanim istinama i u tragovima koje teška iskustva ostavljaju na pojedincima i čitavim zajednicama. Ponekad je prepoznajemo u vlastitim reakcijama, strahovima i odnosima a da nismo ni svjesni koliko su oblikovani onime što smo proživjeli ili onime što su prije nas proživjeli naši bližnji. Možda se u tome krije i nešto što povezuje ovu knjigu s gotovo svakim od nas. Ne moramo proživjeti velike povijesne tragedije da bismo u sebi nosili vlastite terete. Svatko ima neku priču koju ne pripovijeda često, gubitak o kojem nerado govori, riječi koje nikada nije izgovorio ili iskustvo koje ga je promijenilo više nego što je drugima vidljivo. U svakodnevici, zaokupljeni obvezama, poslom i kojekakvim brigama, često nastavljamo živjeti kao da je sve iza nas. Možda upravo zato tako lako prepoznajemo sebe u ovakvim pričama. One nam govore da prošlost ne moramo izbrisati kako bismo nastavili živjeti, nego je trebamo prihvatiti. Tek kada sebi dopustimo pogledati ono što nas je oblikovalo, možemo bolje razumjeti sebe ali i s više suosjećanja pristupiti drugima jer nikada ne znamo kakvu priču, kakvu tugu ili kakvu neizgovorenu bol netko nosi u sebi.

No, vratimo se knjizi.

Kyungha je spisateljica koja živi sama u Seulu i koja se pokušava oporaviti od teškog razdoblja obilježenog ružnim snovima, iscrpljujućim migrenama i osjećajem potpune nemoći. Njezin se život isprepliće s pričom prijateljice Inseon, umjetnice koja nakon nesreće završava u bolnici. Njih su dvije nekoć razgovarale o projektu o postavljanju devedeset i devet drvenih stupova u snijegu, kao svojevrsnoga spomenika. Na početku nam se čini kao jedna od neostvarenih ideja, no njezino će pravo značenje postati jasno tek kasnije, kada duboko zaronimo u ovu dirljivu priču.

Kada Kyungha iznenada primi poruku od Inseon i sazna da mora otići na otok Jeju kako bi se pobrinula za njezinu pticu, ni sama ne sluti kamo će je to putovanje odvesti. Na otok stiže usred snijega, hladnoće i gotovo potpune tame. Put koji je trebao biti tek usluga prijateljici pretvara se u putovanje kroz prostor, vrijeme i sjećanja. Dok se probija prema Inseoninu domu, priroda postaje sve surovija, a granica između stvarnosti i onoga što vidi, sanja ili osjeća sve nejasnija. Kada napokon stigne do kuće, nestanak struje i svjetlost svijeće stvaraju gotovo nestvarnu atmosferu. Ondje postupno počinje otkrivati priču koja seže duboko u prošlost Inseonine obitelji. Stari dokumenti, svjedočanstva i sjećanja otvaraju pred njom jedno od najmračnijih poglavlja korejske povijesti, masakr na otoku Jeju 1948. godine. Ono što je isprva izgledalo kao putovanje na udaljeni otok postaje suočavanje s desecima tisuća ljudskih sudbina, obiteljima koje su izgubile svoje najmilije i boli koja se desetljećima prenosila s generacije na generaciju. Posebno je potresna priča Inseonine majke, koja je kao dijete preživjela pokolj u kojem su joj ubijeni članovi obitelji. Kroz njezina sjećanja roman pokazuje kako povijesna tragedija ne završava onda kada utihnu puške. Ona nastavlja živjeti u obiteljskim odnosima, šutnji, strahu i potrebi da se pronađu oni koji su nestali, da im se oda počast i da njihova smrt ne bude izbrisana iz zajedničkog pamćenja.

Tako se priča o Kyunghai i Inseon postupno širi izvan njihovih osobnih života. Ono što se dogodilo jednoj obitelji postaje dio mnogo veće priče o ljudima kojima je oduzeto pravo na život, ali i pravo da njihova patnja bude priznata. I projekt s drvenim stupovima u snijegu dobiva svoje pravo značenje. On postaje simbol sjećanja na žrtve i pokušaj da se ono što je gotovo nestalo iz živoga pamćenja ponovno učini vidljivim.

Iako je riječ o događajima duboko ukorijenjenima u korejskoj povijesti, pitanja koja roman postavlja univerzalna su. Koliko je ljudskih sudbina ostalo neispričano? Koliko je obitelji živjelo s gubitkom o kojem se nije smjelo govoriti? I koliko je boli ostalo skriveno samo zato što nije bilo nikoga tko bi je želio čuti? I naše podneblje obilježeno je ratovima, progonima, gubicima i osobnim tragedijama. I mi poznajemo šutnju koja nastaje kada je bol prevelika ili kada se čini da je lakše ne otvarati stare rane. No, šutnja ne znači nužno da je bol nestala.

Ova knjiga ne govori samo o stradanju o smrti i gubitku. Ona progovara i o suosjećanju, odgovornosti i potrebi da drugoga doista čujemo. Posebno me se dojmila atmosfera. Priroda, snijeg, svjetlost, hladnoća i tišina nisu tek kulisa događaja, nego postaju dio unutarnjega svijeta likova. Poetičnost Han Kang ne uljepšava stvarnost, već omogućuje da je osjetimo u svoj njezinoj složenosti. Dok čitamo, kao da se i sami krećemo prostorom između sjećanja i zaborava, pokušavajući razumjeti ono što se ne može do kraja objasniti.

Ova se knjiga može čitati i kao poruka o povezanosti živih i mrtvih, o sjećanju koje nadilazi vrijeme i o ljubavi koja ne prestaje samim činom rastanka. Neki se gubici ne mogu nadoknaditi, a neke rane ne mogu potpuno zacijeliti. Ipak, moguće je pronaći način da se s njima živi, da se prizna njihovo postojanje i da se onima koji su nestali vrati mjesto u našem pamćenju. Suptilno nas navodi da ne okrećemo glavu od patnje, da budemo spremni slušati one čiji se glasovi nisu čuli i da razumijemo kako se iza velikih povijesnih događaja uvijek nalaze stvarni ljudi, njihovi životi, ljubavi, strahovi i neostvarene nade. Roman govori i o tome koliko su krhki ljudski životi ali i koliko snage može biti u nježnosti, bliskosti i samoj odluci da nekoga ne zaboravimo.

Han Kang napisala je roman koji govori o strašnim ljudskim iskustvima, a ipak je prožet nježnošću i dubokom vjerom u važnost ljudske povezanosti. Za mene ovo nije samo priča o prošlosti i njezinim ranama. Ovo je priča o onome što ostaje među nama, o ljubavi koja se opire nestajanju i o sjećanju kao činu ljudskosti. Ponekad je dovoljno da nas jedna knjiga podsjeti kako ne moramo imati odgovore na sva pitanja, ali ne smijemo prestati postavljati ih. I kako posljednji ispraćaj ne mora uvijek značiti kraj. Ponekad je to tek obećanje da ćemo nekoga nastaviti nositi u sebi. Dokle god se sjećamo, dokle god slušamo i dokle god čuvamo priče onih koji više ne mogu govoriti, rastanak ne mora biti konačan.

Hang Kang južnokorejska je književnica (Gwangju, 27. XI. 1970). Odrasla je u intelektualno poticajnoj obitelji (njezin otac Han Seung Won ugledni je pisac, a književnošću se bave i dvojica braće), isprva u rodnome gradu, potom u Seoulu, kamo se kao dijete preselila s obitelji; ondje je 1993. diplomirala korejski jezik i književnost te 2007–18. predavala kreativno pisanje u Institutu za umjetnost.

Nakon pjesama s početka 1990-ih, objavila je zbirku novela Ljubav prema Yeosuu (Yeosuui sarang, 1995) te zapaženi roman Tvoje hladne ruke (Geudaeui chagaun son, 2002). Svjetsku je popularnost postigla romanom Vegetarijanka (Chaesikjuuija, 2007; filmska adaptacija 2009), Krhkost ljudskoga života te posljedice individualnih i povijesnih trauma obrađivala je i u sljedećim djelima, od kojih su osobito zapaženi romani Lekcije iz grčkog (Huirabeo sigan, 2011) te Ljudska djela (Sonyeoni onda, 2014), zatim hibridno pripovjedno djelo Bijela knjiga (Huin, 2016) te roman Nećemo se rastati (Jakbyeolhaji anneunda, 2021), Nobelovu nagradu za književnost dobila je 2024.

Autor: Han Kang

Naslov: Ovo nije zbogom

Naslov originala: We Do Not Part

S engleskog prevela: Mirna Čubranić

Nakladnik: Hena com, rujan, 2026.