Hana

Hana češke autorice Alene Mornštajnová dočekala je svoje drugo izdanje u nakladi Hene com, što samo po sebi govori o trajnoj vrijednosti i zanimanju za ovu potresnu priču. Prvo mi je izdanje nekako promaknulo a možda je tako i trebalo biti. Za sve, pa i za knjige, dođe vrijeme. Ono pravo, kada smo spremni.

Holokaust je jedno od najmračnijih poglavlja ljudske povijesti. O njemu su napisane tisuće knjiga, snimljeni brojni filmovi i ispričane mnoge sudbine. Iako sam pročitala mnogo knjiga o toj temi, svaka nova priča otkriva mi nešto što nisam znala i navodi na razmišljanje o tome može li se uopće obuhvatiti sva bol i do kraja razumjeti razmjeri ljudskih patnji. Svaka nova priča svjedoči o nečijoj sudbini jer iza povijesnih činjenica i brojki stoje ljudi, njihovi životi, snovi, nade i sve ono što im je oduzeto. Koliko god takve priče bile mučne i teške, potrebne su nam. Hanu sam čitala srcem i osjećajima, polako i s knedlom u grlu. To je knjiga koja se duboko proživljava i koja ostaje još dugo nakon što se zatvori njezina posljednja stranica.

Ovo nije samo priča o Holokaustu i stradanju Židova, nego i o tome kako se velika povijesna tragedija odražava na živote običnih ljudi, mijenja obitelji i obilježava generacije. Roman govori o preživjelima koji, iako su nastavili živjeti, nikada nisu uspjeli zaboraviti ono što su proživjeli i izgubili. Govori o krivnji, boli zbog gubitka najbližih, obiteljskim tajnama i šutnji koja često skriva najteža sjećanja. Pokazuje kako se neizgovorena bol prenosi s generacije na generaciju, pa njezine posljedice osjećaju čak i oni koji nisu izravno iskusili strahote rata. Ipak, u svojoj srži, Hana je i priča o obiteljskoj ljubavi, bliskosti i razumijevanju, o ljudskoj potrebi da nekome pripadamo i da, unatoč svemu što smo izgubili, pronađemo snagu za nastavak života.

Roman nas vodi u češki grad Valašské Meziříčí, u razdoblje između 1933. i 1963. godine. Kroz sudbine triju generacija jedne židovske obitelji autorica isprepliće obiteljsku povijest s užasima Drugoga svjetskog rata. Sve počinje gotovo neznatnim događajem. Devetogodišnja Mira, zbog jedne dječje nepodopštine, ostaje bez omiljenog deserta. No, ono što se na prvi pogled čini bezazlenim ubrzo postaje početak obiteljske tragedije koja će zauvijek promijeniti njezin život. Nakon što izgubi gotovo sve što joj je bilo poznato i blisko, Mira ostaje uz tetu Hanu, šutljivu, povučenu i zagonetnu ženu čija je prošlost obavijena neprobojnom tišinom. U toj se tišini krije najteži dio priče.

Hana je žena koja je preživjela ono što je gotovo nemoguće zamisliti. A preživjeti ne znači nužno i nastaviti živjeti. Tijelo se može vratiti, ali duša možda nikada neće pronaći put do nekadašnjeg života. Gubitak najbližih, osjećaj krivnje i sjećanja koja ne daju mira postaju teret koji nosi godinama, a ponekad ga nesvjesno prenosi i na svoje potomke. Pročitavši Haninu priču, ne mogu se ne zapitati koliko je sličnih sudbina obilježilo i naše podneblje. Ratovi koji su iza sebe ostavili brojne gubitke i razorene domove. I danas, desetljećima poslije, postoje ljudi koji nose sjećanja od kojih ne mogu pobjeći. Možemo li uopće uspoređivati takve patnje? Možemo li mjeriti bol, odrediti čija je veća, dublja ili teža? Mislim da ne možemo. Svaka je patnja osobna, duboko utkana u čovjekov život i njegovo iskustvo. Svakome je njegova bol najteža, njegova rana najdublja, a njegov gubitak nenadoknadiv. Uspoređivanje bi možda umanjilo ono što je netko proživio, a ljudska patnja ne bi smjela biti predmet nadmetanja. Možemo je, međutim, pokušati razumjeti. Možemo prepoznati njezinu univerzalnost i uvidjeti da, bez obzira na vrijeme, mjesto ili okolnosti, čovjek u svojoj boli ostaje čovjek. I dolazimo do jednog vrlo važnog pitanja: kako se nakon traumatičnih trenutaka vratiti u normalan život? Kako ponovno pronaći sebe kada se sve ono što smo smatrali sigurnim i poznatim urušilo? Kako se probuditi, otići na posao, skuhati ručak, razgovarati s drugima, smijati se, planirati budućnost, a da nas pritom ne sustignu slike prošlosti? Kako ponovno vjerovati životu kada nas je tako duboko povrijedio?

Povratak u svakodnevicu često zahtijeva više snage nego što je čovjek uopće svjestan da je ima. U takvim trenucima moramo dati i dvjesto posto sebe. I to ne zato jer smo slabi ako nam je teško, nego zato što je potrebno nadljudsko nastojanje da se ponovno uspostavi ravnoteža, da se pronađe smisao i da se, korak po korak, nastavi živjeti. Ponekad je najveća pobjeda ustati iz kreveta, otvoriti prozor, napraviti prvi korak ili ponovno dopustiti nekome da nam se približi. O tome govori ova knjiga. Ne možemo od čovjeka koji je preživio tragediju očekivati da se jednostavno vrati na staro. Možda se nikada neće vratiti onakav kakav je bio prije. Možda je potrebno pronaći neki novi način postojanja, naučiti živjeti s onim što se ne može promijeniti i prihvatiti da oporavak nije ravna crta, nego put na kojemu ima i koraka naprijed i povrataka unatrag. Ne sudimo onima čija je bol nevidljiva, ne požurujmo tuđi oporavak, ne očekujmo kako će vrijeme samo po sebi izliječiti sve rane. Ponekad je dovoljno biti uz nekoga, saslušati ga i dopustiti mu da vlastitim tempom ponovno pronađe put prema životu.

Zato Hanina priča nije samo svjedočanstvo o jednom strašnom vremenu i jednoj ljudskoj sudbini već putokaz svima nama za bolje sutra.

Posebno me potakla na razmišljanje misao da trauma ne završava uvijek s onima koji su je proživjeli. Ona ostaje u obiteljima, utječe na odnose, na način na koji volimo, strahujemo i doživljavamo svijet. Ipak, ljubav, bliskost i briga za drugoga mogu biti prvi koraci prema ponovnom pronalaženju životne radosti. Zato Hanu ne doživljavam samo kao roman o Holokaustu, nego i kao priču o obitelji, krivnji, sjećanju, oprostu i snazi da se nakon velikih gubitaka ponovno krene dalje.

Hana je potresan, ali istodobno nježan roman koji ostaje u mislima i nakon čitanja. Podsjeća nas koliko je čovjek ranjiv, ali i koliko su mu potrebni ljubav, razumijevanje i bliskost. Čak i kada se čini da je gotovo sve izgubljeno, uvijek može postojati mogućnost da ponovno pronađemo put jedni prema drugima i prema životu.

Alena Mornštajnova (Valašské Meziříčí, 1963.) češka je spisateljica, prevoditeljica i profesorica engleskog jezika. Piše romane za odrasle i knjige za djecu. Autorica je sedam uspješnih romana. Za debitantski roman Slepá mapa (2013.) bila je u užem izboru za nagradu Češka knjiga 2014. godine. Nakon toga objavljeni su joj romani Hotýlek (2015.) i Hana (2017.). Potonji je požeo najveći uspjeh i postao veliki hit, a otkupljena su i prava za film. Za roman je nagrađena dvjema nagradama: Češkom knjigom (2017.) u kategorijama Glavna nagrada i Studentska nagrada i Databáze knih (2017.). Njezina su djela prodana u stotinama tisuća primjeraka i prevedena na 20 jezika. Roman Studeni (2021.) ovjenčan je uglednom nagradom Češka knjiga, a 2023. joj je objavljeno i djelo Šuma u kući.

Autor: Alena Mornštajnova

Naslov: Hana

Naslov izvornika: Hana

Prevela s češkog Sanja Milićević Armada

Nakladnik: Hena com, listopad, 2026.

287 str.