Nizozemska kuća

Ann Patchet, Nizozemska kuća

Zagreb, Profil, 2021.

Prevoditelj Saša Stančin 288 str.

Iako sam nakon Nizozemske pročitala Rijeku (Bila jednom jedna rijeka) i dobrano zaronila u Ključ (Okretaj ključa), pokušat ću se prisjetiti svojih promišljanja tijekom čitanja, trenutaka koji su me zagolicali, koji su stvorili u meni onaj osjećaj i pitanje, ma nije valjda, što mi to autorica želi poručiti???No, idemo redom.Prvo, knjiga me nije držala, odnosno, nije mi priuštila ono zadovoljstvo, onu strast koju znam osjetiti kad jedva čekam da dođem s posla i posvetim se čitanju. Naime, čitala sam ju cijeli tjedan, došavši kući i promišljajući bih nastavila ili ne…uhvatila sam samu sebe kako radim sve ostalo, samo da ju ne uzmem. To je već jedan veliki minus, jer volim kad me knjiga zove, kad zaronim u nju potpuno se prepuštajući…No, ipak sam ju pročitala do kraja, jer sam smatrala da je vrijedna čitanja, bez obzira što kod mene nije izazvala onu strast koju sam priželjkivala. I ne mogu reći, bilo je trenutaka kad me zarobila, negdje na drugoj polovici, mislila sam, oh, konačno to je to! Ali, brzo sam opet posustala.No, idemo vidjeti o čemu se zapravo radi.Majka (supruga) nikako ne može prihvatiti da joj suprug kupuje kuću (i to ne bilo kakvu kuću), iako su prije toga živjeli prosječnim životom, a ona u djetinjstvu u velikoj neimaštini. Suprug se obogatio preprodajom nekretnina, ali ona nikako nije mogla prihvatiti i uklopiti se u tu raskoš te da odjednom ima poslugu jer je smatrala da nju nitko ne treba služiti. Tu pomoć nije shvaćala kao pomoć, jednostavno nije mogla prihvatiti svo to bogatstvo. Ipak, za razumjeti je takvo stanje duha, mada teško. Napušta supruga i svoje dvoje djece i odlazi pomagati siromašnima prvo u Indiju, zatim u Ameriku, Meksiko…putuje svijetom i živi u neimaštini, ali u svoje stare dane vraća se u svoj rodni grad.Priču nam podastire sin Danny. Kroz njegovu naraciju slažemo mozaik. Inače, nema se tu što slagati, gotovo je sve jasno od početka priče, nema nekih iznenađenja, osim što je priča, po meni, razvučena. Da je 100 stranica kraća, bila bi efikasnija.Zasigurno se pitate koja je to majka u stanju napustiti svoju obitelj samo zato što joj se život promijenio na način da može živjeti lagodnije…ali dobro, da napusti tu raskoš možda je za razumjeti, ali da napusti svoju rođenu, malu djecu? Tu sad dolazimo do pitanja što nam autorica želi poručiti? Dalo bi se o tome.Nije mi jasno i nikako mi nije sjelo kako je autorica u cijelu tu priču posložila oca. Da netko tko je teškom mukom zgrnuo bogatstvo jednostavno dopusti da se njegova rođena djeca nađu na ulici? Po meni naivno, ali možda nam autorica želi poručiti da je bogatstvo prolazno, da ne donosi ništa dobro ako je stečeno prevarom. U ovom slučaju čak i ne znam je li to u pitanju ili je u pitanju mudrost, splet okolnosti i snalažljivost. Taj fenomen se može promatrati sa nekoliko strana. Možda je čovjek bio previše utučen odlaskom supruge, pa je sve pustio…da ide nekim drugim smjerom, ali opet njegova rođena djeca? Koliko god bio utučen i depresivan, ne vjerujem da bi ikoje drugo biće na ovom svijetu tako olako pristalo da njegova djeca ostanu bez svega. Toliko povjerenja dati osobi koju zapravo niti ne poznaješ, pokupiš je negdje usput, samo da je tu, kraj tebe, ma ne…To su neke rupe u priči koje mi nisu sjele, a koje možda kod pomnijih čitatelja tjeraju na razmišljanje. Ali, opet, u redu!Ono što mi je sjelo je seciranje kćeri Maeve. Iako je priča ispričana iz perspektive brata, ovaj mi je lik odlično dočaran.Otac, pa ne vjerujem da netko može biti toliko naivan, ali opet, u redu, to je samo fikcija… valja ima i toga na ovome svijetu.A majka??? Posebna priča. Mogla bih o njoj…tražiti za i protiv…osoba koja jednostavno odšeće iz života svoje obitelji i nakon 30-40 godina ponovno se vrati kao da se ništa nije dogodilo? Naruši ponajviše kćerino zdravlje svojim odlaskom, a svojim dolaskom ju doslovce ubije! I opet su joj drugi važniji……Po meni priča ne drži vodu, ne mogu pojmiti da netko može imati toliko empatije za druge, a prema svojoj rođenoj djeci ne.Inače, priča je dobra, samo da se mene pita, bila bi na drugačiji način razrađena. Ne mogu reći da knjiga nije vrijedna čitanja, ima dobrih trenutaka. Bila je u konkurenciji za Pulitzera? Nisam si dala truda, možda negdje i postoji obrazloženje kandidature?! Ne znam.Kraj? Po meni nepotrebne posljednje stranice.Eto, dragi moji knjigoljupci, možemo baciti ležerni razgovor. Kako ste vi doživjeli ovu priču?Neki su mi pisali da bi željeli da o njoj raspravljamo, pa vas pozivam, uključite se!Možda sam puno toga ispustila što bih još mogla reći, zato ću se nadovezati na vaše komentare.