Sjeme tame

Iva Kolega, Sjeme Tame

FOKUS KOMUNIKACIJE, 2019.

Ne znam odakle bih počela, što bih vam prenijela!!! To je jedna od onih knjiga koju sam uzela znajući da to za mene neće biti poslastica! Ali, isto tako, znajući da knjiga zaslužuje pozornost i da bi ju trebala pročitati. I nisam se prevarila!

Prvo je bila objavljena u Srbiji, a zatim kod nas! Ne bih ulazila u kalkulacije, ali drago mi je da je ona tu, da ju može čitati što više ljudi! Knjiga svakako zaslužuje pozornost!

Zlostavljanje u obitelji možda je jedna od najtežih tema, barem meni! O, koliko često čujemo: obitelj je svetinja, djeca su svetinja! Da, trebalo bi tako biti, ali svjedoci smo da to ne rijetko nije tako! Zapitajmo se koliko pozornosti posvećujemo onome što se oko nas događa, jer toga ima. I zaprepastili bi se koliko! Nemojmo misliti da se to u našem susjedstvu ne događa! Radije budimo otvorenijih očiju i hrabri ako se za to ukaže prilika! Ova nam knjiga upravo o tome govori!

No, idemo vidjeti na koji nam je način autorica to poručila.

U centru priče je naoko prosječna hrvatska obitelj: majka Iris, otac Saša te djeca Diana, Julija i Luka. Oni nam pričaju svoju pričaju, svatko iz svoje perspektive, upravo tim redoslijedom: od ponedjeljka do petka.

U tih pet dana saznajemo jezivu istinu o prosječnoj, hrvatskoj, obitelji. Majka i djeca pričaju u prvom licu jednine, a priču oca, autorica je svela na drugo lice jednine. Ne slučajno, nimalo slučajno!

Iris je kućanica, brižna, na usluzi prvenstveno mužu, jer je on tako postavio stvari. Tek da se zna tko je gazda!  Brine ona i o djeci, o, da, brine da su sita, obučena…

Njezin bijeg iz stvarnosti podrazumijeva svakodnevnu jutarnju kavu i tješenje iščitavajući crnu kroniku.

„Treba mi nešto da me podsjeti kako se ljudima u životu događaju grozne stvari, te da se u mojem životu zapravo ne događa ništa strašno. Ništa što se ne može, kao i uvijek dosad, otrpjeti. Pregrmjeti. I preživjeti.“

Kada jednom prilikom na računalu naleti na video koji je Saša pregledavao i zaboravio zatvoriti, ostaje šokirana i počinje sumnjati…

„Srce mi snažno lupa, želi mi nešto reći, ali ja ne želim slušati ni glas srca ni glas razuma. Ipak, uskoro slijedi još jedan udar spoznaje. Udruživši se, srce i razum daju mi neželjeni odgovor.“

Ne mogu spojlati i ne mogu vam reći kako se Iris postavila, što je učinila i kako se ponašala.

Samo ću vam reći da me zaprepastila. Ne razumijem takve osobe, koliko se god trudila.

Saša sebe doživljava kao biće kojem se svi moraju pokoravati. Voli zaviriti u čašicu i zna se da često mijenja ljubavnice.

„Sve one priče o je……. i opijanjima na team buildingu, u većini slučajeva su točne. Čim zamisliš zaposlenike, puštene s lanca, odlučne da se oslobode stresa, i tonu alkohola, sve ti jasno. Priče da se ništa ne događa su priče za malu djecu. I za supruge. Oni koji vjeruju u to, vjeruju zato jer tako žele, a ne zato što istinski vjeruju. Ili su toliko naivni da ih treba žaliti.“

Na žalost, tako on vidi stvari.

„Mnoge žene odmah zamišljaju, s kim god da se spetljaju, da će se taj netko oženiti njima. Zamisli samo.

Jedina kategorija koju još više prezireš od takvih žena, jesu one koje misle da te mogu izliječiti snagom ljubavi. Ma zamisli ti njih, one bi alkoholičare, narkomane i kockare liječile snagom ljubavi?! Koliko umišljena moraš biti da vjeruješ kako ćeš izliječiti onoga koji sam sebe ne želi izliječiti, kojeg ne mogu izliječiti ni psihijatri ni bog. Ne kažeš da takve žene ne mogu biti od velike koristi i pomoći. Mogu, ali samo ako se muškarac sam odluči promijeniti. A obično ne odluči. Ili ne dovoljno čvrsto.“

Najstarija kći Diana rodi djevojčicu u trećem srednje. Bori se za svoj život, završava školu i bježi od obitelji u Njemačku. Jednostavno se nema kome povjeriti.

„Dok sam se dvoumila hoću li joj reći ili ne, čak toliko da me od neodlučnosti zaboljela glava, sjetila sam se izreke koju mama i baka znaju spomenuti…Ako se povjeriš prijatelju, znaj da i on oma prijatelja.“

Mlađa kći Julija nalazi se na školovanju u obližnjem gradu i stanuje u stanu koji je Saša kupio na kredit ali ne s razlogom koji je prezentiran obitelji!

Najmlađi Luka ide u četvrti razred. Ni premali ni dovoljno velik…

Eto, kao što vidite Saša je sve, baš sve sebi podredio!

Već iz ovog uvodnog dijela možete zaključiti o čemu se radi. Tako je i u knjizi. Nije to psihološki triler u kojem do zadnje stranice ne možete dokučiti… ne, ovo je roman koji je namjerno tako pisan!

Opisi pohote su me zaprepastili, čitajući zapitala sam se je li to moguće? O, da, moguće je, ne samo u fikciji nego i u stvarnom životu. Samo što većina ipak gura glavu pod tepih … a još kada znamo da je inspiriran istinitim događajem ☹

Roman je pisan jednostavnim jezikom, bez uljepšavanja. Brzo se čita, brzo se izmjenjuju likovi, dani…

Dotukla me rečenica „Evo tvoga zločestog tatice.“ Oni koji su čitali znaju o čemu pričam. I nikako ne mogu shvatiti Iris, ma koliko se trudila. A kazna, i o tome bi se dalo!?

Ovo je knjiga koja nam poručuje Ne budite Slijepi pored Otvorenih očiju!

Bez obzira koji su vam čitateljski apetiti i afiniteti, ovu knjigu toplo preporučujem!